Klistiranje

Grčka reč klyster (klysteros) znači brizgaljaka, štrcaljaka (a klyzo – pljuskati, ispirati, prati), i od nje potiče reč klistir, u istom značenju, ali i označavajući isto što i glagolska izvedenica - klistirati - ubrizgavati klizmu, odnosno - toplu ili hladnu vodu u rektum i debelo crevo radi izazivanja pražnjenja zastalih fekalija, odnosno čišćenja zaostalih naslaga i trunja. Voda za klistiranje može imati dadatke ulja, soli, sirćeta, sapuna ili glicerina, već u zavisnosti od date prilike, opšteg stanja pacijenta, odnosno stanja njegovih creva. Inače se ovo načelo ubrizgavanja koristi i u svrhu neposrednog unosa lekova (unekoliko sličnog primeni čepića za skidanje visoke temperature kod beba i dece), odnosno, u naročitim slučajevima (kao što su koma, disfunkcija ili odstranjenost želuca i/ili tankih creva, nemogućnost gutanja...), za supstitutivno unošenje tečne i kašaste hrane.

Mi ćemo ovde govoriti o klistiranju samo kao o postupku ispiranja rektuma i debelog creva.

*

Klistiranje ljudi sprovode već nekoliko hiljada godina, kako govore neki indijski zapisi. U okviru naročite staroindijske jogističke zbirke postupaka za pročišćenja tela, nazvane „Šatkarma“ („šest karmi“ /postupaka, akcija/ - za čišćenje tela i psihe uz pomoć vode, tkanine, prane, koncentracije i pokreta), pored uputstava za čišćenja sinusa, jednjaka, želuca i tankih creva, opisuje se i kako oprati debelo i krajnje crevo. U tu svrhu koristi se posuda sa surlicom, mada je uvežbani jogista u stanju da pokretima mišića vodu usisa neposredno iz lavora, ili potoka, koristeći pri tome prošupljen bambusov štapić kao što slon koristi surlu.

*

U novije vreme postoje uslužne radnje za klistiranje, odnosno, naročite ambulante za kolono-hidro-terapiju. One prve vam u stvari omogućavaju da komforno obavite manje više klasično klistiranje, dok ove druge koriste naročitu mašinu koja vam uliva i iz vas izliva stotine litara vode, tako da, kako sam čuo da neki pobornici ove prakse kažu, iz creva ispere i ostatke „maminog mleka“, a ne samo šljaku koja se godinama nakupljala. Lično, nisam pobornik primene ovakvih, invazivnih i agresivnih tehnika kao najboljih (osim u naročitim slučajevima hitnosti), verovatno zato što su me lično iskustvo (koje pored ostalog podrazumeva razne agresivne tehnike) i rad sa ljudima podučili da je postupnost i primena blagih postupaka mnogo bezbednija i efikasnija, a efekti trajniji. Dakle, valja ponekad postiti, pa imati dane (u sedmici, mesecu ili godini) kojima jedemo samo voće i povrće, potom piti dosta tečnosti, čajeve pogotovo, „O krvna grupa“ treba da navali na ceđeno povrće, ostali na ceđeno voće i povrće, potom valja jesti hranu sa dovoljno vlakana koja masiraju i čiste zidove creva (testa, sosovi, namazi, sirevi... nemaju vlakna, i pretvaraju se u lepljivi malter), a valja ponekad obaviti i klistiranje u kućnim uslovima. Ako bi se merilo i poredilo, bolje je jednom nedeljno obaviti klasičan klistir, što je 52 puta godišnje, nego jednom godišnje pustiti da vam mašina stotinama litara vode potpuno sapere creva, ostavljajući ih u prilično neprirodnom i unekoliko biološki oslabljenom stanju, bez i malo crevne flore itd... No, stvar izbora. Svako neka izabere po svojoj volji. To vam je isto kao i sa dijetama – neke žene uvek „padaju“ na brze dijete koje nude fenomenalne rezultate. Da je neka od njih tako fenomenalna, onda ne bi svakih mesec dana nastajala nova, još fenomenalnija. No, problem tih dijeta i nije u tome da li vam omogućavaju da skinete 5kg za 10 dana, jer u gotovo svim slučajevima one to čine (međutim, pola rezultata otpada na prosto smanjenje sadržaja creva), nego u tome što niko nije u stanju tako da se hrani trajno, i vraća se svojoj kujni, pa tako i svojoj kilaži. Stvar izbora, kako rekosmo. Sasvim je legitimno primeniti i instant postupke, ali je dobro obavestiti se o svemu i saznati o čemu se radi, i koji su rezultati.

*

Nekada davno sam eksperimentisao sa svim i svačim (zaista je malo toga što nisam probao, ali i godinama sprovodio; neke stvari i dan danas sprovodim), pa sam tako naišao i na postupak Šatkarma. Prao sam se uzduž i popreko, i to me je dovelo do naročitog, „polulevitirajućeg“ stanja, budući da sam bio i vegetarijanac i da sam bio uredno fizički aktivan, a i sprovodio sam neke sisteme meditacije, tako da mi je organizam, gledano ćelijski, nalikovao dečijem – znoj mi nije imao nikakav miris, ni posle čitavog dana znojanja, a mokrio sam isključivo providnu mokraću. I tako godinama.

Dakle, to što sam hteo, to sam i postigao. Međutim, pošto osim sklonosti ka zdravlju, higijeni, i dobrom fizikusu posedujem i ine blagodeti, kao što je recimo svest, zdrav razum, logika, a potom i poriv da se ostvaruje Istina, a ne privlačan predložak, vremenom sam se manuo postupaka koji me dovode do fantastičnog stanja tela, kao i onih duhovnih koji mi priušćuju blaženstvo nematerijalnog tipa. Zašto? Pa zato što se ni u takvom stanju nisam osetio zaokruženim, ucelovljenim. Vremenom sam naime odlučio da pratim sebe a ne tuđa verovanja, pa ni tuđa znanja (osim ako ih ne pronađem u sebi), da činim ono što osećam da treba da činim, a ne ono što mi daje izdvojenu korist koja nije srodna sa ostatkom mene. Biti u blaženom stanju tela i duha, prosto blistati i malo šta osim blistavosti uopšte i videti, nalik je stanjima koja se postižu opijatima ovog ili onog tipa.

Volim snove, ali još više volim budnost, pa mi se nije sanjalo da sam blažen, nego mi se bivalo budnim da sam takav kakav jesam, i opredelio sam se da živim sebe. Da sam u tome koga sam uzeo da živim otkrio istinskog, autentičnog, originalnog... indijskog jogija, ili blaženog bliskoistočnog sveca od tridesetak godina, koliko sam tada imao, nastavio bih prethodnom stazom (tačnije tim puteljkom Jedine staze)...

Međutim, ima tu i dobrih i blagotvornih stvari koje mogu da koriste i ljudi koji nisu opredeljeni samo za to da se ceo dan ispiraju raznim vodenim klistiranjima, od nosa do zadnjice, i onim duhovnim, od uma do svesti, duše... Dakle, klistiranje je, ako se sa njime ne preteruje, zdrav postupak i za „civile“, ne samo za jogije*.

*

* baš kao što je i zdušna i tehnički ispravna meditacija-molitva (umnogome različita od one folklorne, formalne, deklamujuće...) osvešćujuća i za običan svet, a ne samo za pomenute jogije i monahe, ako se sa njome ne preteruje u žarkoj želji da se uspne na Nebo i tako uzdigne iznad pretpostavljeno loše verzije sebe, i iznad „zabludelih i nesvesnih“ (takođe - ako se ne sprovodi kao bekstvo od stvarnosti u kojoj doživljavamo tugu ili bes usled nesposobnosti da se u njoj ostvarujemo...; mada, treba biti realan, ni većina svetaca nije bila u stanju da se ostvaruje u ovom svetu, ali, na žalost, ljudi najčešće odlaze u duhovnost da bi našli zamenu za bolno stanje nesposobnosti da se živi, pri čemu bi, da mogu, odmah menjali duhovnost za neki holivudski uspeh, pa i neki manji, ili za uspešnu strasnu emotivnu vezu koju nikada nisu imali /to je naravno u podsvesti, često onoj nedohvatnoj/).